O meni

#kupujmohrvatsko

Dragi ljubitelji gastro delicija, dobro mi došli! Moje ime je Darko Kontin i vaš sam domaćin te autor ove web kuharice.

Po struci sam ekonomist, a cijeli život sam kroz poduzetništvo vezan za turizam, ugostiteljstvo i IT.

Sve što o kuhanju (mislim da) znam, naučio sam stojeći iznad štednjaka s mobitelom u jednoj, a kuhačom u drugoj ruci.

Pored kuhanja veliki sam zaljubljenik u fotografiju koja mi je s godinama postala jednako bitan dio web kuharice kao i sami recepti.

Najviše guštam u slanome, pogotovo grickalicama, dok bez slatkog mogu i mjesecima, ako se za to stvore uvjeti (a znamo svi kako se ti uvjeti rijetko kada stvore).

Kuhinju i kuhanje ne mogu zamisliti bez oštrog noža, duboke tave i manjeg lonca.

U hladnjaku uvijek imam domaća kokošja jaja i par glavica luka, a u smočnici barem 20 vrsta tjestenina da se nađu kada se zaželim brzog comfort fooda.

Azijska kuhinja mi je trenutno najdraža svjetska kuhinja!

Za sebe volim reći da sam gastro hedonist koji svoju (kasno) osviještenu strast prema hrani još uvijek otkriva i želi sve što na tom putu otkrije podijeliti s drugima putem društvenih mreža.

No nisam uvijek bio takav! Baš naprotiv – ironično je to koliko nisam volio hranu kao klinac.

Kada sam i zašto onda počeo kuhati te zašto sam pokrenuo ovaj blog? Pitanja su na koja ću pokušati dati odgovor u nastavku ovog teksta.


O meni (proširena verzija, director’s cut)

Bez obzira na to što sam bio dijete koje je bilo nemoguće nahraniti bez položenog stručnog ispita za upravljanje ‘avionom na žlicu’, obožavao sam provoditi vrijeme u kuhinji s mamom i ometati je dok je pripremala topli obrok za sestre i mene.

Moja opća nezainteresiranost prema hrani se nije promijenila sve do odlaska na fakultet u Rijeku. U aktiviranju te promjene najviše mi je pomogla studentska prehrana.

Premda “krivim” studentsku menzu za kreiranje potrebe da si sam kuham, realnost je da je najveću ulogu u tome imala moja tadašnja razmaženost jelima i okusima mamine prigorske kuhinje koju sam do tada uzimao zdravo za gotovo. To je kuhinja koja je u tom trenu bila dijametralno suprotna (ne bolja ili lošija, samo drugačija), od onog što sam imao prilike isprobati na Kvarneru.

Daleko od poznatih prigorskih okusa i nakon bezuspješnih pokušaja privikavanja na hranu u studentskoj menzi, nekako je unutar obitelji bila donesena odluka da bi trebao pokušati sam kuhati.

Kuhanje kod kuće, točnije u studentskom podstanarstvu, došlo je kao naručeno u vrijeme kada sam uz fakultet krenuo raditi dva honorarna posla. Rad od doma je bio dovoljan razlog da češće kuham kod kuće i razlog zbog kojeg sam imao manje prilika skrenuti u pekaru, fast food ili neki povoljan restoran.


U isto vrijeme, zbog poslova koje sam tada radio, počeo sam se baviti i fotografijom.

Prije sam fotoaparat i fotografiju doživljavao samo kao alat koji služi za dokumentiranje životnih događanja, ali ne i kao sredstvo kreativnog izražavanja.

Moji prvi koraci u fotografiji su bili vezani za izradu virtualnih šetnji za hotele, apartmane i sobe. Za tu vrstu fotografija bilo je bitnije poznavanje tehničkog aspekta fotografije dok je sama kreativa u cijelom procesu bila sporedna, a često i zanemarivana.

Tek kada sam prvi puta vidio svoj rad kako krasi razglednicu krenuo sam uviđati i onu drugu, bitniju stranu, fotografije i koliko me ona može emotivno ispuniti. To je trenutak kada sam se u nju zaljubio.

Danas fotografiju koristim skoro pa isključivo kao sredstvo kreativnog izražavanja bez obzira radi li se o dokumentarnim fotografijama pripreme nekog jela ili fotografiranju svakodnevnih društvenih i životnih trenutaka.

Uspomene i sjećanja će izblijediti s vremenom. Fotografija neće. Pa zašto onda ona ne bi značila nešto više i bila ljepša od onog kratkog trenutka kojeg je svjetlo zapisalo na film ili digitalni senzor?!


Od kada sam svjestan sebe, jedina konstanta u mom životu je ljubav prema tehnologiji – konkretno ljubav prema računalima. Bio sam geek još dok nisam niti znao što taj anglizam znači.

Kao student druge godine ekonomije logičnim sam promišljanjem (sarkazam), a ne zbog velike ljubavi, otvorio softversku tvrtku.

Uz razvoj web stranica, SaaS rješenja za privatne iznajmljivače i pokretanje portala o turizmu, postao sam aktivan na društvenim mrežama. Web 2.0. se tek krenuo razvijati davne 2004. godine, a društvene mreže su svima, a ne samo meni, postale glavni fokus online djelovanja.


Biti bloger ne znači biti pojedinac, biti bloger znači biti dio zajednice

Bez obzira na to što sam načeo ulogu food blogera objavama fotografija jela po društvenim mrežama još 2006. godine, i što sam aktivno pisao i vodio blog o turizmu, ovaj blog o hrani ne bi postojao bez jednog vikend druženja s prijateljima.

Jedne subotnje večeri prije izlaska i usred rasprave o pripremi zimnice (što je ako niste znali uobičajena tema svakog normalnog društva subotom navečer), prijateljica Petra postavila mi je pitanje.

A pitanje je išlo ovako nekako: “Darko, kako ti se da za svaku objavljenu fotku jela na FB i IG pojedinačno slati svima recepte u inbox? Zar ne možeš složiti nekakvu web stranicu gdje bi objavljivao recepte da ih možemo pogledati bez da tebe svaki put gnjavimo za njih? Nešto poput Coolinarike?!”

Ostatka večeri se više ne sjećam. U magli mi je zbog “kvalitetnog” vina. Sjećam se jedino da me je to kopkalo sve do trenutka kada Petrino pitanje nisam doživio kao izazov.

Dolaskom kući umjesto da sam popio čašu vode i otišao spavati, sjeo sam za računalo i do podneva drugog dana blog je bio online.


Najdraža ekipa s prvog food blogerskog druženja u Međimurju. Kuma Tihana je prva s desne strane.

Imao sam neopisivu sreću što sam blog pokrenuo upravo u tom periodu života.

Okružen pozitivnim ljudima, privatno i poslovno, u vrijeme kada su blogovi svih vrsta prolazili određenu renesansu, imao sam i više nego dovoljno podrške i motivacije da blog ne bude samo hir subotnje večeri.

Neslužbena kuma web kuharice je Tihana Canjuga, poznata kao Just cake girl.

Da nije bilo Tihane koja me odmah na početku nesebično uključila u sve food blogerske krugove i aktivnosti u Hrvatskoj, pitanje je bi li osjećao potrebu nastaviti pisati o svojim kuhinjskim avanturama.

Tek tada sam shvatio koliko je velika food blogerska zajednica kod nas i u regiji, a o njezinoj kvaliteti da i ne pričam. Sve to skupa bila je dovoljna motivacija da nastavim s gastronomskim istraživanjima i s objavom recepata.


Zahvaljujući web kuharici upoznao sam mnogo predivnih ljudi i imao sam priliku doživjeti brojna nezaboravna kulinarska iskustva.

Zbog toga rasla je i ljubav prema hrani kao i želja za novim znanjima. A svakim novim blog-rođendanom i obim food blogerskih obaveza postajao je sve širi i često se odvijao izvan virtualnih okvira naših blogova.

Od standardnog osmišljavanja, kuhanja i fotografiranja recepta polagano sam se okretao stiliziranju hrane, osmišljavanju marketinških aktivnosti za robne marke, pisanju kuharica, sudjelovanju i snimanju tv reklama, emisija, i dr.


Kako je biti food bloger danas?

Ponosno mogu izjaviti da danas, deset godina od pokretanja bloga, i dalje naivno guštam u kreiranju i pisanju recepata.

Sretan sam što svakim novim jelom još uvijek učim puno o kuhanju i fotografiji. A najviše me raduje što vidim da svojim kuharskim pokušajima mogu motivirati druge da više i češće provode vrijeme u kuhanju za sebe i svoje bližnje.

Stilovi i ukusi se mijenjaju ali ljubav prema hrani ostaje zauvijek!

Nadam se da ćete s ove web stranice otići malo gladniji nego što ste bili po dolasku te da ćete pronaći barem jednu novu ideju za jelo zbog kojeg ćete se zaputiti u kuhinju. Dobar tek! U slast! Bok!


Želite li stupiti u kontakt sa mnom to možete učiniti putem društvenih mreža, emaila darko(at)kontin.info ili preko kontakt forme koja se nalazi ovdje: Link na kontakt